“Mlin, ？ito, bra？no i mekinje”: Accademia della Crusca i povijesna arhitektura hrvatskoga jezika

Sa？etak U ovom se prilogu raspravlja o povijesnim po？etcima svjesno planiranoga normiranja hrvatskoga jezika na osnovi najbolje razumljivoga i naj？ire govorenoga ？tokavskoga dijalekta (status and corpus planning hrvatskoga jezika). To se dogodilo slijedom odluka Tridentskoga sabora (1545.-1563.), kada su kao prototipovi uvedene revidirane latinske liturgijske i paraliturgijske knjige za op？u Crkvu, pa su stoga morali biti tiskani i najnu？niji priru？nici za katolike u Iliriku na njihovu jeziku, prije svega katekizmi i lekcionari, a potom ？asoslov i propovijedi, tim prije ？to je uskoro (1582.) bio uveden i novi, gregorijanski kalendar. Potraga za jednim op？im jezikom (lingua generalis) bila je i zbog toga nu？na jer su – sli？no situacijama po cijelom svijetu gdje su djelovali katoli？ki misionari – brojni dijalekti morali biti “natkriveni” jednim zajedni？kim knji？evnim jezikom, pa je misionarska lingvistika, a naravno i skupo？a tiska u ono vrijeme, i onako tra？ila, gdje god je postojala relativna srodnost i razumljivost dijalekata, jedinstvenu jezi？nu i pravopisnu normu u tiskovinama. Kompleksni dijalektolo？ki zemljovid u Iliriku uvelike je strukturalno nalikovao onomu u Italiji, zbog ？ega su tada？nji Hrvati zadu？eni za tra？enje jezi？noga rje？enja – ？to je dosada ostalo neopa？eno – slijedili teorijski pristup i prakti？na rje？enja koja je ve？ nudila Accademia della Crusca (1583.) pri stvaranju op？ega knji？evnoga jezika u Italiji, koja su potom bri？no studirali i kopirali. Prvi su se hrvatski rje？nici, kao i brojna druga djela, stoga orijentirali, kako autor to ovdje dokumentira, prema jezi？nom idealu Akademije Crusca (najljep？i dijalekt, “prosijani”, tj. ？isti rje？nik/jezik), odnosno prema poznatoj normi ostvarenoj u njezinu Vocabolariju (1612.). Prvi moderni rje？nik hrvatskoga jezika (Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga, Ancona, 1649./1651.) slijedio je stoga na osnovi brojnih dotada objavljenih i rukopisnih hrvatskih djela kao i “najljep？ega dijalekta” ne samo izrijekom na？elo Akademije Crusca, nego je najkasnije s njime odre？en status i usmjeren korpus hrvatskoga knji？evnoga jezika (status and corpus planning), dakle skoro na isti na？in kako je to u slu？aju talijanskoga jezika postigao Vocabolario degli Accademici della Crusca (1612.). Zajedno s brojnim ve？ objavljenim djelima za op？u uporabu, prvom hrvatskom gramatikom, a i kasnijom leksikografijom koja je slijedila ve？ trasirani put, daljnje natkrivanje (überdachung), odnosno ujedinjenje svih hrvatskih dijalekata (unio dialectorum) pri stvaranju jednoga op？ega knji？evnoga hrvatskoga jezika na osnovi