Ograni？enje regulacijske funkcije dr？ave putem me？unarodnih investicijskih ugovora

Sa？etak Proces globalizacije stavlja dr？ave, pa time i njihove uprave, pred nove izazove, koji se jedino mogu savladati me？usobnom saradnjom dr？ava i drugih subjekata me？unarodnog prava. Me？uovisnost navedenih subjekata u globalnoj ekonomskoj utrci i borba za investicijama proizvela je i nove oblike upravne regulacije, prije svega, pojavom me？udr？avnih bilateralnih i multilateralnih investicijskih ugovora, koji u bitnome uti？u na upravno-pravnu sferu dr？ava, tj. ograni？avaju kako po obimu tako i po kvalitetu regulacijske mogu？nosti dr？ava. Ipak, ne mo？e se zanemariti ？injenica da dr？ave i dalje predstavljaju personifikaciju mo？i i vlasti. Sa druge strane, ograni？enja dr？ave da autonomno donosi odluke u korist javnog interesa posebno su vidljiva kod me？unarodnih investicijskih ugovora. Uvo？enjem me？unarodnih arbitra？a za rje？avanje investicijskih sporova, kao me？unarodnim tijelima, omogu？ava se istima da prilikom dono？enja odluka ocjenjuju cjelishodnost propisa kojima dr？ava nastoji da za？titi javni interes. Me？unarodne investicijske arbitra？e, za razliku od ranijih me？unarodnih tribunala i sudova, imaju ulogu kvazi-zakonodavca, a ta uloga je im omogu？ena zbog ？iroko i neprecizno formulisanih odredbi investicionih ugovora, koje dozvoljavaju arbitra？ama veliki prostor za tuma？enje i diskrecionu ocjenu. Sve to dovodi ozbiljno u pitanje regulacijske kapacitete dr？ave