Analiza zahtjeva za mirno rje？enje spora prema Zakonu o parni？nom postupku

Sa？etak Iako zahtjev za mirno rje？enje spora (Zahtjev) mo？e izgledati neinteresantno ？irem auditoriju jer je rije？ o instrumentu koji se u ovomu obliku javlja samo u hrvatskomu pravu, taj je institut zna？ajan zbog vi？e razloga. Obveza podno？enja Zahtjeva predstavlja oblik alternativnog na？ina rje？enja spora jer stranke imaju mogu？nost rije？iti spor izvan suda. Zahtjev kao institut je interesantan i zbog dvojne uloge nadle？nog dr？avnog odvjetni？tva koje, kao nezavisno pravosudno tijelo, djeluje i kao zastupnik po zakonu dr？ave i kao arbitar izme？u stranaka. Obveza podno？enja zahtjeva za mirno rje？enje spora pozitivna je procesna pretpostavka propisana Zakonom o parni？nom postupku. Rije？ je o op？oj obvezi koja ne ovisi o vrsti spora ve？ o vrsti stranaka u sporu. Svaka fizi？ka ili pravna osoba koja namjerava podnijeti tu？bu protiv Republike Hrvatske mora podnijeti zahtjev za mirno rje？enje spora, a to se primjenjuje mutatis mutandis i na dr？avu. Obveza podno？enja zahtjeva za mirno rje？enje spora naru？ava procesnu ravnote？u te stavlja u nepovoljniji polo？aj tu？itelja koji mora ？ekati do tri mjeseca dulje od ？obi？nog“ tu？itelja koji nema obvezu podnijeti Zahtjev kako bi podnio tu？bu. Pa ipak, analiza Zakona o parni？nom postupku, statisti？ka analiza kao i analiza sudske prakse pokazuje da su pozitivni u？inci Zahtjeva daleko zna？ajniji od negativnih. Kona？no, ？lanak se bavi i u？inkom Zahtjeva na ulogu dr？avnog odvjetni？tva. Zamjenici u nadle？nom dr？avnom odvjetni？tvu kao nezavisni pravosudni du？nosnici djeluju sli？no arbitrima i miriteljima tijekom ove faze postupka