O ma？kama i ljudima: tri semioti？ka gledanja filma Le Chat

Sa？etak Ma？ka je bi？e poezije. ？Mo？na i blaga, sa zjenicama nalik zvijezdama“ (Baudelaire), ona se najradije izle？ava i sanjari u sjeni soneta aleksandrinca. Ma？ka je bi？e metafore, ？hotimi？na dvosmislenost“ (Jakobson, Levi-Strauss). Upravo zato u prozi kao dominantno metonimijskome mediju za nju nema mjesta, osim u slu？bi demonske perifraze (Poeov Crni ma？ak) ili sentimentalne u flmu (Doru？ak kod Ti？anyja). U ovome radu bit ？e rije？ o jednome sasvim obi？nome ma？ku Greferu (an unremarkable cat, kako ga opisuje Roger Ebert), no, ipak, klju？nome protagonistu francuskoge flma Le Chat (1971.), snimljenoga prema ？non Maigret“ romanu Georgesa Simenona. Rad ？e se baviti semioti？kom analizom jedinstvene autorske strategije prevladavanja ikoni？kih ograni？enja flmskoga jezika: sve dok je ritualna ozna？iteljska praksa sku？ena u patolo？koj intimi dvoje ljubavnika (Simone Signoret i Jean Gabin) za nju nema referentnoga uto？i？ta, no impostacijom bi？a metafore kao dinami？koga znaka metonimijska praksa se osloba？a stege praznoga ponavljanja i postaje smislotvorna. Na taj na？in jedan sasvim obi？an ma？ak postaje i simbol i stvarnost, i sredstvo i pokreta？ zna？enjske emancipacije, samo bi？e ljudske tragedije