Melankolija, histerija i ludilo u Shakespeareovim tragedijama Hamlet, Macbeth i Kralj Lear kroz psihoanaliti？ki prizor Julije Kristeve

Sa？etak Tema razlikovanja ludosti i melankolije, kao dva najistaknutija mentalna poreme？aja, bila je vrlo aktualna u renesansi. Naime, zbog nedovoljnoga poznavanja i nemogu？nosti razlikovanja brojnih, a ？esto i identi？nih simptoma i uzroka ovih poreme？aja, ludost se ？esto poistovje？ivala s melankolijom, histerijom, vra？anjem pa ？ak ljutnjom i bijesom. Ova je tema vrlo brzo postala aktualna na renesansnim kazali？nim pozornicama koje zbog svoje ogoljenosti i ？krtih rekvizita nisu nudile mnogo prostora za prikazivanje tada poznatih simptoma. Shakespeare je, naravno, bio upoznat s tada？njim zapa？anjima, te je prikazao ludost koriste？i mno？tvo simptoma, ali prije svega kroz fragmentirani i nepovezani jezik svojih likova. Za njega je, vi？e od bilo kojega drugog simptoma, upravo ovaj prvi i najo？itiji pokazatelj mentalne uzdrmanosti. Knjiga Julie Kristeve, profesorice lingvistike i psihoanaliti？arke, nazvana Black Sun (Crno Sunce) i objavljena 1989., govori o monotonome i nepovezanome jeziku melankoli？nih i depresivnih likova. Usprkos velikom vremenskom odmaku izme？u Shakespeareovih tragedija, nastalih u razdoblju od 1600. do 1607., i ove moderne teorije o simbiozi jezika i ludosti, ovaj rad nastojao je pokazati kako je mogu？e primijeniti zaklju？ke iste na jezik likova poput Ofelije, Hamleta, Lady Macbeth, kralja Leara i Edgara