%0 Journal Article
%T Melankolija, histerija i ludilo u Shakespeareovim tragedijama Hamlet, Macbeth i Kralj Lear kroz psihoanaliti£¿ki prizor Julije Kristeve
%A D£¿aja
%A Matea
%J -
%D 2016
%X Sa£¿etak Tema razlikovanja ludosti i melankolije, kao dva najistaknutija mentalna poreme£¿aja, bila je vrlo aktualna u renesansi. Naime, zbog nedovoljnoga poznavanja i nemogu£¿nosti razlikovanja brojnih, a £¿esto i identi£¿nih simptoma i uzroka ovih poreme£¿aja, ludost se £¿esto poistovje£¿ivala s melankolijom, histerijom, vra£¿anjem pa £¿ak ljutnjom i bijesom. Ova je tema vrlo brzo postala aktualna na renesansnim kazali£¿nim pozornicama koje zbog svoje ogoljenosti i £¿krtih rekvizita nisu nudile mnogo prostora za prikazivanje tada poznatih simptoma. Shakespeare je, naravno, bio upoznat s tada£¿njim zapa£¿anjima, te je prikazao ludost koriste£¿i mno£¿tvo simptoma, ali prije svega kroz fragmentirani i nepovezani jezik svojih likova. Za njega je, vi£¿e od bilo kojega drugog simptoma, upravo ovaj prvi i najo£¿itiji pokazatelj mentalne uzdrmanosti. Knjiga Julie Kristeve, profesorice lingvistike i psihoanaliti£¿arke, nazvana Black Sun (Crno Sunce) i objavljena 1989., govori o monotonome i nepovezanome jeziku melankoli£¿nih i depresivnih likova. Usprkos velikom vremenskom odmaku izme£¿u Shakespeareovih tragedija, nastalih u razdoblju od 1600. do 1607., i ove moderne teorije o simbiozi jezika i ludosti, ovaj rad nastojao je pokazati kako je mogu£¿e primijeniti zaklju£¿ke iste na jezik likova poput Ofelije, Hamleta, Lady Macbeth, kralja Leara i Edgara
%K ludost
%K melankolija
%K renesansa
%K Shakespeare
%K fragmentirani i nepovezani jezik
%K Julia Kristeva
%U https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=274299