Barok kao kulturolo？ki koncept

Sa？etak Nakon ？to je Heinrich W？lfflin uveo pojam baroka u povijest umjetnosti, taj se izraz brzo pro？irio na sva podru？ja humanistike, nalaze？i svoje mjesto i u znanosti o knji？evnosti. Usporedno s takvim, u osnovi historijskim razumijevanjem, od Nietzscheova se doba razvijalo i transhistorijsko shva？anje baroka kao dekadentnog stila koji se mo？e javiti u svakoj epohi. U posljednjih nekoliko desetlje？a knji？evna teorija izrodila je i pojam ？neobaroka“, kako bi razjasnila konstrukciju alternativnih povijesti modernosti, imunih na esencijalisti？ku logiku suvremenog kapitalizma. U ？lanku se, nadalje, oslanjam na ？heterolo？ku“ interpretaciju modernosti kakvu je razvio francuski teoreti？ar Michel de Certeau. On je u djelu La Fable mystique (1982) ustvrdio da u baroknoj misti？koj knji？evnosti odlu？uju？a uloga ne pripada radikalnom prijelomu sa srednjim vijekom, ve？ da je rije？ o novom na？inu uporabe (re-employment) postoje？ih diskursa, koji izbjegavaju svako zatvaranje u okvire institucije. Uvjet mogu？nosti takvih diskurzivnih strategija je poseban odnos prema radikalnoj drugosti. Iz takvog odnosa ne nastaje stabilni kartezijanski subjektivitet, ve？ subjekt koji biva za drugog/Drugoga. Pretpostavka da je misti？na knji？evnost simptom modernosti kao takve utire put uvidu u izvorni, ？atopi？ni“ prostor, koji nadilazi puke dru？tvene i politi？ke projekte emancipacije. Tu je rije？ o svojevrsnom transcendentalnom razumijevanju modernosti kao uvjeta mogu？nosti onog modela subjektivnosti, diskurzivnosti i prakse koji je svagda usmjeren ka jednoj heterolo？koj etici