Putovanje kao alegorija u prozi o Drugome svjetskom ratu

Sa？etak Svaki ideolo？ki projekt ima svoj vokabular i svoje temeljne metafore jer se upravo u jeziku, i preko jezika, posreduje svjetonazor. Kanonske vizije svih ideologija dobivaju na taj na？in svoju reprezentaciju koja im omogu？ava afirmaciju nekog svjetonazorski uvjetovanog uvjerenja. U ovom prilogu ？elim pokazati kako se u romanima o Drugome svjetskom ratu prikazuju put i putovanje protagonista, napose partizana, kroz prostor i kroz vrijeme. Smatram da je uvjerenje o ispravnom putovanju prema zadanom cilju alegorija dogmatske vjere u komunizam, da se lutanje mo？e alegorijski interpretirati kao sumnja, a gubitak puta kao potpuna ili djelomi？na negacija te vjere. Moglo bi se re？i da te tri koncepcije puta i putovanja alegorijski oslikavaju odnos prema revoluciji. Prva izra？ava spoznajni optimizam, druga skepsu, a tre？a iznevjerene ideale i katastrofizam. Prvo je karakteristi？no za ranu fazu komunizma (plemenski kolektivizam), drugo za polemi？ku (kriti？ki kolektivizam), a tre？e za dekadentnu (individualizam). Propitat ？u razvojni tijek metafore putovanja u romanima s ratnom tematikom, od ？vrstog ostvarenja te ideje preko lutanja sve do bespu？a i gubitka puta, da bih pokazao kako se to poklapa s politi？kim propitivanjima komunisti？kih dogmi