Sintakti？ko-semanti？ki status egzistencijalnih glagola biti, imati i trebati

Sa？etak Glagolima biti, imati i trebati svojstvena je sintakti？ko-semanti？ka vi？ezna？nost. Tako je primjerice biti suzna？an kada dolazi kao pomo？ni ili kao kopulativni, odnosno kao perifrazni glagol. Samozna？nim se smatra onda kada dolazi u re？enicama u kojima ne gubi svoje leksi？ko zna？enje, odnosno u kojima zna？i ‘postojati’, ‘boraviti’ i sl. (Sili？ i Pranjkovi？ 2005: 290). Dolazi li u tim i sli？nim zna？enjima, podvodi se pod egzistencijalne (npr. Sili？ i Pranjkovi？ 2005, Kuna i Belaj 2013, Belaj i Tanackovi？ Faletar 2014, Bra？ i Bo？njak Botica 2015), odnosno govori se o egzistencijalnim konstrukcijama ili predikatima (Zovko Dinkovi？ 2011: 280). Egzistencijalnim glagolima u hrvatskome dosad je uglavnom pristupano s kategorijalnog aspekta (npr. Birti？ 2001, Kordi？ 2002, Zovko Dinkovi？ 2011, Kuna i Belaj 2013), dok se njihov sintakti？ki status nije analizirao. Primjerice u dosada？njim analizama kategorije egzistencijalnosti, odnosno egzistencijalnih glagola i njihovih dopuna, nije raspravljano o sintakti？kom statusu glagola biti u re？enicama tipa Nije bilo struje, Luke nije bilo na nastavi, Luka nije bio na nastavi, Luka je u Zagrebu i sl. Je li status glagola biti u svim navedenim primjerima isti? Kakav je sintakti？ki status njegovih dopuna? Ista se pitanja name？u i kada je rije？ o glagolima imati i nemati i dopunama u primjerima Ima/Nema struje, Luke nema na nastavi i sl. ili pak o glagolu trebati i njegovim dopunama u primjerima Luki treba kruh, Luki treba kruha, koji se ovim radom prvi put uvodi u raspravu o egzistencijalnim glagolima. Primjenjuju？i metodologiju kognitivne gramatike te ruske i njema？ke tradicije gramatike zavisnosti i polaze？i od teze da ispra？njavanje leksi？koga zna？enja glagola rezultira njegovom ve？om nesamostalnosti, odnosno ve？om ovisnosti o obveznoj predikatnoj dopuni, poku？at ？emo do？i do odgovora o sintakti？ko-semanti？kome statusu glagola biti, imati (nemati) i trebati