Tijelo, dru？tvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu

Sa？etak U radu se izla？u neki od rezultata istra？ivanja zasnovanoga na intervjuima sa slijepim i slabovidnim osobama u Zagrebu. Rasprava pokazuje da je iskustvo slijepe osobe u javnim prostorima grada dio interakcije izme？u njezina vlastita tijela, fizi？kih obilje？ja urbanoga okoli？a te dominiraju？ih dru？tvenih diskursa o slijepima. U toj su interakciji dru？tveno i tjelesno uzajamno povezani. U prvome dijelu rada razmatra se prostorno-vremenska dimenzija mobilnosti slijepih osoba u urbanom prostoru. Analiza je pokazala da gradska struktura, ure？enje i infrastruktura, koji su oblikovani primarno za osobe bez tjelesnih o？te？enja, utje？u na prostorno-vremenske modele kretanja slijepih, ？to se iskazuje u svo？enju kretanja na ograni？en broj ruta i u vremenskim ritmovima koji su uskla？eni s tijelom, s njegovim limitima i mogu？nostima. U drugome se dijelu rad fokusira na stereotipe. Autorica dolazi do zaklju？ka da se u uobi？ajenim stereotipima o slijepima: a) identitet slijepe osobe svodi na njezinu sljepo？u, b) slijepima se pripisuju neke “neobi？ne” karakteristike, c) podcjenjuje se sposobnost slijepih da samostalno obavljaju svakodnevne stvari, d) nesposobnost osobe da vidi generalizira se u pretpostavku njezine op？e nesposobnosti. Pritom se stereotipi, koji tjelesno obilje？je prera？uju u dru？tveni imaginarij, materijaliziraju u obliku dru？tvenih prepreka s kojima se suo？avaju slijepi. Rezultati rada argumenti su za model invaliditeta koji bi prepoznavao realnost tijela s fizi？kim o？te？enjem, a pritom bi osiguravao pravedan i nediskriminatoran dru？tveni okvir u kojem bi se sposobnosti osoba s invaliditetom mogle slobodno realizirati