Populisti？ki odgovor na demokratski deficit

Sa？etak Novija literatura o populizmu uglavnom se koncentrira na nedemokratski ili antidemokratski potencijal populizma. Inspiracija i argumentacija je u pravilu sa stajali？ta liberalne demokracije. Drugim rije？ima, ideolo？ka i obrana？ka. Ali novi populizam dijeli ne？to s liberalizmom. To je neprijateljstvo prema dr？avi. Populizam ne postoji. Postoje samo populizmi. Svaki je populizam sui generis, situiran u konkretne povijesne okolnosti i odgovor na njih. Studije slu？aja su na dnevnom redu, a iz njih se mnogo mo？e nau？iti. Tako povijesni pogled na stari populizam pokazuje naizgled paradoksalan rezultat: tradicija populizma u, na primjer, Argentini, vodila je demokratizaciji u liberalnom smislu. Novi populizam u Zapadnoj Europi, kako istra？iva？i u raznim zemljama argumentiraju, reakcija je na krizu demokratskog ustroja zbog otu？enosti politi？kih kartela elita od potreba i interesa dru？tvenih slojeva ugro？enih novim formama modernizacije. Kako ovo nezadovoljstvo kanalizirati u forme koje ？e o？uvati bit demokracije, pluralizma i tolerancije pitanje je sad. Na kraju krajeva, na？elo one man, one vote obvezuje. Autori koji mimo ideolo？kih sudova ovome problemu posve？uju du？nu pa？nju, inzistiraju na potrebi integracije osuje？enih dijelova politi？ke zajednice u politi？ki sustav. Nizozemski politolog Cas Mudde zgodnom je dosjetkom stavio prst na bolno mjesto: populizam je neliberalni demokratski odgovor na nedemokratski liberalizam. Jaz izme？u dobitnika i gubitnika dru？tvenih promjena trebalo bi premostiti politikom koja gubitnike ne gura u naru？je onih formi populizma koje grani？e s fa？izmom. Inkorporacija populisti？kih toposa u etablirane politi？ke partije i njihove kartele nije lijek, ve？ je to uzmak pred navalom populisti？ke stihije. Problem ostaje otvoren, kako dalje? Represija, tolerancija, pluralizam ili ne？to tre？e