Slika kao polje introspekcije

Sa？etak Opus Sun？anice Tuk ？ine pulsiraju？e, nemirne fakture, koju ？ine u nizove sistemati- zirani okomiti, uvijek razli？iti potezi, iz kojih se, zbog njihove nervature i pulsiranja, nerijetko cijedi boja. Njezin je opus uistinu suptilna i kultivirana samoanaliza, sublimni psihogram, ne？to ？to autori？ino du？evno stanje pretvara u neposredan ljudski trag, pogodan, kako ka？e slikarica, ？za najdublje kontemplativno poniranje” u tajne njezina nedvojbeno duhovno bogata bi？a, za o？itovanje njezine slo？ene psihi？ke konstelacije i du？evnih tenzija, neuralgi？nosti, ne ka？emo drame koju autorica, ？ini nam se, sveudilj pro？ivljava. Vi？e solilokvij nego dijalog sa svijetom, ？ifrirani i maskirani jezik, dvosmislenost, nedore？enost, govor u natuknicama koje ne？e svatko razumjeti, ipak potresu i isprovociraju motritelja