Prava migranata – po？tivanje univerzalnih ljudskih prava ili pravo na razvoj

Sa？etak Polaze？i od pretpostavke da je rje？enje politi？kog, pravnog, kulturnog i dru？tvenog polo？aja manjina u nekom dru？tvu mjerilo demokratizacije i modernizacije tog dru？tva, odnos prema migrantima mjerilo je stupnja svijesti o tome da po？tivanje univerzalnih ljudskih prava, odre？enih u dokumentima UN-a, podrazumijeva i pravo migranata na razvoj i na to da ne ？ive u siroma？tvu. ？enevska konvencija (1951.), koja se odnosi na status izbjeglica, izmijenjena Protokolom iz New Yorka (1967.), bila je osnova za razvoj zajedni？ke azilantske politike Europske unije. Od 1999. godine EU je po？ela stvarati tu politiku, ？to je rezultiralo Dublinskom regulativom (2013.). U 2015. godini vi？e od milijun izbjeglica s Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike do？lo je u Europu, iz dva razloga, prvo, da sa？uvaju ？ivote uslijed ratnih sukoba u svojim zemljama i drugo, da prona？u politi？ku i ekonomsku sigurnost, prvenstveno u Njema？koj i skandinavskim zemljama. Na？in na koji su dr？ave ？lanice EU nastojale da europski odgovor na migrantsku krizu bude u skladu sa me？unarodnim i pravom EU, posebno (ne)prihva？anje sustava kvota – preraspodjele migranata u dr？avama ？lanicama, zatvaranje tzv. Balkanske rute, koja je izbjeglice vodila od Turske, preko Gr？ke, Makedonije i Srbije ka zemalja ？lanicama EU, njihovo kolektivno vra？anje, zbog ？ega su balkanske zemlje u strahu da ？e postati tampon zona, a izbjeglice da ？e ostati blokirane na Balkanu, otvorio je pitanje po？tivanja ljudskih prava i revizije azilantske politike EU. Zato se javila i potreba stvaranja novog podru？ja me？unarodne za？tite prava migranata, posebno prava na rad i razvoj, ？ime se bavi ovaj znanstveno-istra？iva？ki rad