Anagram – vrlo kratak uvod

Sa？etak Povijest anagramiranja prote？e se od antike do danas. Ona povezuje vrlo razli？ita podru？ja, iskustva i diskurze – od magijskih obreda, religijskih tekstova, kriptografije i prirodnih znanosti do pjesni？tva, jezi？ne i knji？evne teorije, dru？tvenih igara i enigmatike. Anagram potkopava stabilnost diskurza te poti？e na nova propitivanja prirode komunikacije. Kada govore o podrijetlu anagrama, prou？avatelji odreda spominju gr？kog pjesnika Likofrona iz Halkide i kabalu. Brojne su podvrste i pojavni likovi anagrama. Ipak, naju？estaliji su i najpopularniji anagram osobnog imena i anagram kakva uvrije？ena izraza ili re？enice. Anagramiranje imena mo？e imati kripti？nu funkciju, a mo？e se realizirati i kao pohvala ili pokuda. Anagramiranje uvrije？ena izraza pru？a razli？ite mogu？nosti stilskog i zna？enjskog repliciranja. Noviju povijest anagrama i njegov recentni status u retorici, semiotici, jezi？noj i knji？evnoj teoriji nedvojbeno je obilje？io Ferdinand de Saussure. ？enevski je mislilac tri godine (1906–1909) opsesivno ？itao saturnijsku, homersku i vedsku poeziju vjeruju？i da se u njoj na razini teksta zakonito ponavljaju anagramirana imena glavnih junaka, bo？anstava, autora i sl. Saussure je pretpostavljao da u tim tekstovima postoji dodatni znakovni sustav, neovisan o autorovoj volji, koji poetski diskurz pretvara u mjesto zagonetnog ？irenja vlastitog imena po slogovima i stihovima pjesme. Saussureovo je istra？ivanje anagrama potaknulo rasprave o prirodi znaka, linearnosti ozna？itelja i logocentrizmu; k tome, interpretirano je kao pandan Bahtinovu govoru o dijalogi？nosti te kao va？na karika koncepta intertekstualnosti i suvremenih teorija ？itanja. Ovaj vrlo kratak uvod u anagram nudi osnovne informacije o povijesti i praksi anagramiranja, izdvaja karakteristi？ne primjere te upozorava na mjesto tog postupka u recentnim diskurzima