Konektori u spontanome govorenom jeziku

Sa？etak Na？ini povezivanja iskaza u organizaciji slo？enih nadre？eni？nih cjelina plodna su tema brojnih jezikoslovnih istra？ivanja. Pritom je ve？i naglasak stavljen na prou？avanje konektora i/ili diskursnih oznaka u govorenome jeziku jer je mnogim istra？ivanjima utvr？eno kako su te jezi？ne jedinice vrlo ？este upravo u govorenome jezi？nom modalitetu (primjerice, O’Keeffe, McCarthy i Carter 2007). Ipak, ve？ina hrvatskih jezikoslovaca usmjerila se na prou？avanje kohezivnih veza u pisanome diskursu, dok se nadre？eni？na sintaksa govorenoga diskursa nije prou？avala (primjerice, Vel？i？ 1987, Glovacki-Bernardi 2004). ？tovi？e, u drugim je jezicima utvr？eno da su pojedini jezi？ni elementi s poveziva？kom funkcijom karakteristi？niji za govorene ？anrove te se ne pojavljuju istovremeno u pisanim ？anrovima ili nisu zastupljeni u jednakoj mjeri (Biber 2006). Cilj je ovoga rada utvrditi kako se konektorima kao formalnogramati？kim sredstvima uspostavljaju odnosi me？u iskazima u spontanome govorenom jeziku izvornih hrvatskih govornika. Konektori se shva？aju kao podskupina diskursnih oznaka te obuhva？aju jezi？ne elemente povr？inske strukture ？ija je primarna funkcija kohezivna. Za potrebe istra？ivanja izdvojeni su jezi？ni uzorci 30 govornika iz Hrvatskoga korpusa govornog jezika odraslih (Kuva？ Kraljevi？ i Hr？ica 2016, HrAL). Korpus je analiziran pomo？u unaprijed zadanoga popisa od 143 konektora prikupljena iz pisanih izvora o hrvatskome jeziku (znanstveni radovi, monografije, gramatike). Sukladno rezultatima u drugim jezicima u hrvatskome se govorenom jeziku pojavljuje manji broj konektora iz pisanih izvora o hrvatskome jeziku te su, s obzirom na formalnojezi？ne razlike izme？u pisanoga i govorenoga diskursa, prona？eni konektori koji nisu zabilje？eni u takvim izvorima. Me？utim, suprotno pretpostavci o visokoj ？estoti konektora u govorenome jeziku, ？to je potvr？eno u drugim jezicima, zastupljenost tih jezi？nih oblika u uzorku hrvatskoga jezika ne？to je ni？a od o？ekivane