Utemeljenje neizravnog kozmopolitizma: Imigracija i zatvaranje granica u ime kozmopolitizma

Sa？etak Rad po？inje skiciranjem pozicije neizravnoga kozmopolitizma, ？iji je za？etnik Thomas Christiano. Polaze？i od moralnoga kozmopolitizma (koji uklju？uje globalnu distributivnu jednakost i jednakost prilika), tvrdi se da njegove zahtjeve mo？e ispuniti samo politi？ki kozmopolitizam. Jedna od specifi？nosti pozicije je njena implikacija da se mo？e smatrati opravdanim ograni？iti imigraciju u liberalno-demokratske dr？ave, u slu？ajevima u kojima bi takva imigracija mogla naru？iti njihov liberalno-demokratski karakter, i time ih onemogu？iti u dugoro？nom stvaranju pravedne globalne politi？ke zajednice, za ？to jedino one imaju potencijal. Problem na koji Christiano ukazuje jest iznalazak op？enitijeg moralnog na？ela na kojemu bi se pozicija temeljila; ono bi trebalo odagnati nelagodu koja proizlazi iz toga da se zatvaranje granica, iz pozicije moralnoga kozmopolitizma, mo？e istovremeno ？initi duboko nepravednim, ali ujedno i potencijalno nu？nim sredstvom postizanja ？eljenog cilja. Glavni dio rada posve？en je mojem skiciranju i evaluiranju dvaju kandidata za takvo na？elo. Prvi nacrt je utilitaristi？ki; njegova jednostavnost i intuitivna privla？nost ozbiljno su naru？ene problemima koji se u njemu javljaju (odvratni zaklju？ak; problem moralnih obveza prema budu？im generacijama). Drugi nacrt, kojeg smatram privla？nijim, deontolo？ki je. On se osniva na slici dr？ave kao moralne osobe, i zabrani njenog samouni？tenja (tvrdim da, u tom kontekstu, otvaranje granica mo？e biti analogno moralno nedopustivom samoubojstvu iz interesa). U njemu se oslanjam na uvide iz Kantove politi？ke i moralne filozofije, ukazuju？i na svojevrsni otklon od Christianove pozicije do kojega to dovodi (ali za koju smatram da, u kona？nici, nije neprihvatljiva)